U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Zalim prijatelju sto svo ovo vrijeme ni slovo ne pade kao svjedok naseg druzenja.
Dok evo noc pocinje da blijedi od straha pred jutrom sto nastupa, misli se njihaju nad stihovima Galiba iz Indije.
Misli mi bas ne bijahu predane, dok je Galib iz Indije u svojoj pjesmi iz 19 stoljeca krotio vjetar. Ali razum je uvijek najvise potrazi predan. Ako zakljucak kojeg ce razum otjelotvoriti nad pjesmom bude ulivao povjerenje i stitio od sumnji, upamticu da procitah vrijednu pjesmu. Pjesmu sto je krotila vjetar, ili to bar pokusala.
Prucem meni dragih poredjenja ispletoh zakljucak nad tvojom pjesmom, Galibe:
Vjetar postoji, no ne vidimo ga. Gledajuci livadu ispred sebe, znacemo da vjetar postoji tek kada zanjise travu. Vjetar dakle, prijatelju moj, postaje vidljiv tek kad zanjise nesto njezno, savitljivo, pokretno, zivo.
Ako je islam vjetar, on postoji, prirodan je, struji nasim dusama. Ali za druge postaje vidljiv tek kada nase duse pokrene. Kada nas zanjise ka cinjenju dobra. Oni sto posmatraju posvjedocice da islam postoji, tek onda kada nas pokrene ka dobru. Ako u nasim dusama bude zivota, savitljivosti, njeznosti, vjetar islama ce nas pokrenuti. Dokazacemo tim pokretom da islam postoji u stvarnosti. Vjetar ce djelovati na zivot, a zivot ce se povinovati vjetru.
Povjetarac ne njise kamenje. To cini oluja. Ona je razaranje, sila koja goni. Islam nije oluja. On je vjetar istocni...Blag, postoji da pokrene ono sto je zivo. Ako nam duse budu cvrste, teske poput kamena, povjetarac nije kriv. On postoji, ali ne postoji zivot u nama.
Gospodaru nas, ucini nas dovoljno zivima da nas povjetarac tvoje vjere pokrene ka dobru. Neka dobro koje nas pokrene posvjedoci drugima da je vjera tvoja stvarna, da zivot pokrece, ne cupajuci ga iz korijena!
Pogoditi mjesto i vrijemeU ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Razgovor jedan danas prijatelju, navede me da razmislim koliko i kada se sta moze uciniti.
Nije bitno sta pravimo, koliko je bitno zasto ga pravimo. Kur`an casni kaze za paukovu mrezu:”Doista je najslabija kuca- kuca pauka” Ipak, pauk je svojom najslabijom kucom, Allahovom voljom spasio Muhammeda s.a.w.s. i Ebu Bekra najzescih neprijatelja. Tako predanje govori.
Pauk ce nas nauciti da koliko god malo bilo dobro koje cinimo, ako ga postavimo na pravo mjesto u pravom trenutku moze vrijedjeti puno. I suprotno je istinito-koliko god veliko djelo bilo, ako nije na pravom mjestu u pravom momentu, ne vrijedi nista.
Dok je pauk pleo mrezu na ustima pecine u kojoj su se sklonili Muhammed s.a.w.s. i Ebu Bekr neko je mogao graditi neosvojivu tvdjavu, sa nijetom da zastiti njih dvojicu. Ako je ta tvrdjava postavljena kilometrima daleko, ma koliko sigurna bila, kada nije na pravom mjestu, ne koristi.
Koliko je samo nasih velikih djela postavljeno na pogresno mjesto! Nekada je dovoljno da u pravom momentu kazes jednu recenicu kojom ces pomoci nekom. Ako pravi momenat prodje, ni hiljade recenica ne mogu pomoci.
Gospodaru nas, prosvijetli nam umove da uvijek cinimo onoliko koliko je potrebno, ondje gdje je potrebno!
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Sejh Ali jednom govorase o dusi. Kako ljudi o njoj razmisljaju, kakva je, od cega sazdana, a najvise gdje u tijelu insanskom obitava.
Nakon toga ga upitasmo:"Kad upitani budemo gdje nam je dusa, sta reci? Da li da kazemo u srcu, razumu, krvotoku,nervima?"
On odgovori:"Najbolje je reci:- moja dusa je izmedju daha koji udahnem i daha koji izdahnem. Odatle ce je melek smrti istrgnuti i Gospodaru odvesti. Mozda ces udahnuti, ali izdahnuti neces. Mozda ces izdahnuti, ali nikad vise udahnuti. Dusa je tu, izmedju ove dvije radnje."
Lijepe li podudarnosti. Dusa je nefs. Dah je nefes. Izmedju dva nefesa zivi tvoj nefs.
I ako znam da razum nije opipljiv, osjetih kako se ove rijeci u njemu urezase:
"بين نفس داخل و نفس خارج "
" Izmedju daha koji udahnem i daha koji izdahnem "
Neka je Hvala Uzvisenom Tvorcu dahom kojim udahnem i izdahnem !Neka mu je hvala sto dusu osnazi da put dobra umjesto puta zla odabere!
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
"Pitaju te o dusi..."
Ono sto je cesto u raspravama:"odakle u dusi osjecaj za vjerom"? Religijski instikt. Proucavajuci historiju religije, mnogi daju sebi za pravo da tvrde kako ovaj instikt nije stvoren u covjeku, vec je rezultat straha. Religije su, kako kazu, nastajale iz straha od prirodnih sila i zelje za vjecnoscu.
Ogroman prostor besmisla lezi u ovom intelektualnom raskoraku. Nauka danas potvrdjuje da svi ljudi dolaze na svijet sa religijskim instiktom. Potrebom da posvjedoce postojanje Boga koji je uzrok svemu. Ipak, negiraju postojanje onoga zbog cega instikt postoji - Njega Uzvisenog.
Lako se da napraviti paralelan primjer:
Zedan si, u sred pustinje. Stotine kilometara okolo nema ni kapi vode. Sve sto vidis je pijesak. Hoces li reci da je potreba za vodom koju osjecas "slijepo crijevo" u tvom osjetilnom sistemu?
Niko na dunjaluku te,sve i ako si u sred pustinje, ne moze ubijediti da voda ne postoji. Zasto? Osjecas potrebu za njom, i znas da ti jedino ona moze utoliti zedj.
Nama danas priznaju da u svacijoj dusi postoji potreba za priznanjem Allaha Svemoguceg, ali negiraju da on postoji. Hoce li nam odgovoriti zasto onda postoji u nama ono sto nazivaju "religijskim instiktom"?
Nije li zlocin zatvarati pred ljudima vrata spoznaje? Nije li grijeh zednom umjesto vode ponuditi pijesak?
Tebi Svevisnji hvala, sto u dusama i vjernika i nevjernika stvaras potrebu za vjerovanjem u Tebe, potrebu koja je nepobitan dokaz postojanja Tvog!
Tezina rijeci se ne mjeri njihovom brojnoscuU ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Rekoh ti jednom prijatelju, da Muhammed s.a.w.s. ne bjese samo covjek. On je bio svjetiljka blistava. Model pokornosti Allahu Uzvisenom. Zasto ovo iznova pominjem?
Razmisljajuci o njemu s.a.w.s. shvatih jos jednu istinu o licnosti njegovoj:
Znamo da mu je Allah dao Kur`an i Mudrost. Mudrost koju ajet pominje, vecina ucenjaka prepoznaje kao njegov sunnet. Slicno svjetlo zraci iz Upute (Kur`ana) kao i iz Mudrosti (Sunneta).
Pouke Kur`ana su neiscrpne. Tako je i sa rijecima Sunneta. Jedan posve obican primjer me naveo da ovo potvrdim.
Poslanik s.a.w.s. je jednog jutra izasao iz kuce ostavivsi zenu da nakon sabah namaza uci tesbih, slavi Allaha. Kada se vratio da bi klanjao duha namaz (nekoliko sati kasnije), zatekao ju je u istom stanju.
Upitao ju je da li je prekidala zikr. Odgovorila je da nije. On joj je rekao da je nekoliko puta rekao rijeci,(zikr) koje su vrijednije od svega sto je ona za to vrijeme rekla.
To sto je rekao, bile su rijeci:
سبحان الله و بحمده عدد خلقه و رضي نفسه و زنة عرشه و مداد كلماته
"Subhanallahi we bi hamdihi `adede halkihi we rida nefsihi we zinete `arshihi we midade kelimatihi"
" Slavljen neka je Allah, i Njemu neka je hvala brojem stvorenja njegovih,koliko je On zadovoljan, koliko je Arsh Njegov tezak, i koliko mastila rijecima Njegovim treba."
Ovo je, na prvi pogled samo preporuka za jako vrijedan zikr. Ali pouka koja je od preporuke veca je nacin razmisljanja.
Ovim slucajem, Muhammed s.a.w.s. uci svoj umet principu. Principu da sa malo rijeci kazu puno. Da kada je to potrebno, malim ali vrijednim djelom ustede vrijeme koje ce potrositi korisnije.
Cesto kazem da je kruna praktikovanja Sunneta razmisljati kako je Muhammed s.a.w.s. razmisljao. Shvatiti iz naocigled obicnog primjera njegovu preporuku, da sa malo rijeci trebamo reci puno.
Zamolit cu Allaha Uzvisenog, rijecima koje prvi put cuh od sejha Muhammed Mutewelli esh-Sh`arawija rahimehullah:
Allahu moj, ucini da ono sto si nam darivao- a sto volimo, bude nam pomoc u cinjenju onoga sto Ti volis!"
Nema komentara:
Objavi komentar