Mozda me Gospodar moj blagoscu daruje,

Oporuka
اموت ويبقى ما كتبت فـيا ..... ليت من يقرأ مقالى دعا لى
لعل إلهى ان يمن بلطفه ..... ويرحم تقصيرى وسوء فعالى

"Umrijet cu, a ono sto napisah ostaje,

Da dovom me pomene ko citao bude nakon mene,

Mozda me Gospodar moj blagoscu daruje, 

I oprosti djela i rijeci moje..."

U mrezi ribara, suza zene i osmjeh djeteta


U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!



Zalogaji siromastva koje covjek otkida od zivota, samcu su svakako sladji od zalogaja bogatstva koji um hrane osjecajem neovisnosti o Stvoritelju. Zato su zahidi znali reci: “Faqri fahri” – “Moje siromastvo je moj ponos.” 

No, kada covjek nije samac, kada krov njegove odgovornosti pokriva nekoliko gladnih usta, tada su zalogaji siromastva gorki.

Ovu pricu predajem covjeku po imenu Ebu Nasr Es-Sajjad. Plava riznica rizka danima bjese zatvorena za Sajjadovu mrezu. Kako mu nadimak (Sajjad) veli, Ebu Nasr bjese ribar. Porodica gladovase, a more nikako da se otvori darezljivoscu njegovoj mrezi.

Smorenog pokusajima, razocarenje ga dovede na vrata dzamije jedne. Vidjevsi ga u suzama, tamosnji imam ga upita za razlog. Kada cu o cemu se radi, povede Sajjada obali mora, te ga ovako savjetova: “Istinski se na Allaha osloni, reci bismillah, i zabaci mrezu, Allah ne ostavlja bez podrske onog ko se samo na Njega osloni.” 
Imam ode za svojim poslom, a nedugo po odlasku njegovom, Gospodar svih riznica, mrezu Sajjadovu pocasti golemom ribom. Sajjad svjestan snage tevekkula, okrenu se trznici, te ribu prodade i kupi obrok svojoj porodici.
.....

Mozda predpostavljas da je ovdje prici kraj. Varas se prijatelju moj.

Tek sto se zaputio svojoj gladnoj porodici, Sajjad susrete zenu sa djetetom, u halu u kom i sam do malocas bjese. Pogled djeteta bjese prikovan za saku hrane koju bjese kupio svojoj porodici. Sajjad stade vagati: “Gospodaru moj, ova zena ili moja porodica?” Pa sebi veli: “Dat cu njoj, i osloniti se na Allaha pa kako bude. Moja porodica ima mene, a ona i njeno dijete nemaju nikog.”

Zena zaplaka iskrenom zahvalnoscu, a osmjeh procvjeta na licu djeteta. Sajjad se povrati svojoj kuci, a gladi niotkuda lijeka. Nije dugo proslo, kad tugu gladovanja prekide kucanje na vratima. Bjese to sin imucnog covjeka, koji nakon sto prepozna Sajjada veli: “Moj otac je preselio, i ostavio je oporuku da nesto od njegovog imetka udijelim tebi.”

Slova nijesu dovoljno cvrsta da odrze tezinu radosti i zahvalnosti Allahu koju Sajjad tada osjecase. Sa tim imetkom kojeg dobi, poceo je trgovati. Korak po korak, zaimao je. Sam za sebe veli: “Zaimao sam toliko da sam nekada dijelio po hiljadu dirhema odjednom!”

.....

Cak ni ovdje prici nije kraj. Sajjad usni san. Pripovijeda nam sljedece:
“Usnih sebe kako stojim na Sudnjem danu. Na jedan tas vage stavise mene, a na drugi moja ruzna djela. Pretegose me. Jedan melek upita drugog: - zar nije imao dobrih djela? Melek umjesto odgovora stavi na moj tas sve one hiljade dirhema koje podijelih. Bjehu to silna i krupna djela, ali ni malo ne otezase moj tas. Melek opet upita: “Je li mu ostalo jos nesto od djela?” Drugi odgovori: “Jeste, pregrst hrane koju je darivao zeni sa djetetom.” Stavise taj pregrst na tas, a on bjese tezi od svih hiljada dirhema.

Vidjeh da su hiljade dirhema okrunjene oholoscu, zeljom da me zbog njih ljudi zovu darezljivim. Ali vidjeh da je onaj zalogaj hrane tezi, jer ga dadoh iskreno Allaha radi. I ako taj pregrst hrane gotovo da poravna vagu, ipak su ruzna djela bila teza. Stadoh groznicavo razmisljati, i nemogadoh se sjetiti nicega dobrog. Moj strah od Dzehennema ophrva me. Melek opet upita: “Je li mu nesto preostalo?” Drugi, na moje iznenadjenje rece: “Jeste.” Na tas stavise suze zene koju nahranih, i osmjeh djeteta koje usrecih. Suze i osmjeh, pretegose moja ruzna djela, i u tom me san napusti.”

San Sajjadov nas uci da ne zapostavljamo zrna dobra koja mozemo uciniti. Tezina djela nije u njegovoj velicini, vec u nasoj iskrenosti. Mozda jedna suza i jedan osmjeh i nama budu presudni, da nas miloscu Plemenitog u Dzennet uvedu.

Ilahi, molim ti se velicinom Tvoje milosti, uputi nas na staze koje vode hladu Tvog oprosta!

Sjecanje iz doline Nila


بسم الله الرحن الرحيم



Perom ti evo, prijatelju, otkljucah kapiju price jedne. Dobro znas da te u ovakve avlije zalud ne uvodim.

Savjetujem ti da se ne razocaras sto avlija ove price nije kaldrmljena draguljima ocaravajucih rijeci. Mnoge su mi price na vrhu pera uvehle, jer nedostajase blistavih rijeci kojima bih kaldrmio staze tvog odusevljenja kazivanjem.
Nemoj se razocarati ni zato sto prica ova nema sijaset karaktera, od kojih bi svaki mogao biti prica za sebe.
Helem, odabrah te kao treceg, dvojici saputnika. Iz Iraka u Egipat putovat ces u drustvu Muhammed bin Idrisa es-Shafije, i odanog mu ucenika Rebi`a.
Imam Safiji , r.a., tada bjese pedeset godina. Bezbjedno ces stici sa njima u dolinu Nila. Kada se smjestite u onom dijelu Kaira, sto ga ljudi jos i danas Fustat zovu, u dzamiji Amr bin `Asa, r.a., okruzit ce vas mahser znanja zednih. Cetiri godine ce proteci treptajem oka, sve u davanju znanja, od sabaha do kasno iza ikindije.
Ali dana jednog, imam vidno bolescu skrhan, predlozi svom Rebi`u pouzdanom jos jedno, kratko putovanje. Radoznalost ce ti izostriti sluh, pa ces cuti da Safija kao odrednicu pominje Aleksandriju.
Zacudjeno ces se zgledati s Rebi`om. Bolest je bila sve zesca, da cesto na nogama nije bio kadar stajati. Zasto sada putovati? 
On sam ce sa vasih lica potrijeti maglu zacudjenosti. Reci ce vam da je vijek proveo u uzimanju/davanju znanja. Mnoge je poducio znacenju borbe na Allahovom putu, cuvanju granica ummeta. Ali nikada nije bio u borbi. Nikada cuvao ummet od neprijatelja. Sve do sada, ummet je branio ostricom pera i snagom rijeci, ali nikada tijelom.
Pratit ces ga sa Rebi`om i na ovom pohodu poslednjem. Kada stignete u Aleksandriju, on ce se od vas udaljiti. Nedugo zatim, ugledat cete ga kako stoji na obali Sredozemnog mora, licem okrenut pucini. Tamo negdje, preko mora, vojske su kufra. Svevisnji dade snage njegovom slabom tijelu. I ako je ranije jedva mogao stati na nogama, ovu noc je prestajao, licem prema moru, u ribatu (cuvanju granica) svom. Proucio je Kur`an, nad mirnom vodom, u noci tihoj, cuvajuci granice ummeta sigurnog.
Zasto ti i Rebi`a, ja i onaj ko ovo procita, i ummet citav, mozemo punim srcem svjedociti da je Safija, r.a., u pravom smislu ucenjak?
Zato sto smo bili svjedoci potvrde njegove, da je istinsko znanje ono koje se djelom potvrdi...
Vrativsi se “gradu sa hiljadu minareta”, nedugo zatim, tvoj saputnik Rebi`a usnije san. Na snu je vidio kako Adem, a.s., umire. Mudri tumaci snova vam rekose: “Umrijet ce najuceniji sin Ademov ovog doba.”
Pomisliste na istog. Najuceniji zasigurno bjese onaj sto ga zelja da zivi prema onom sto zna odvede na obalu Sredozemlja, da krhkim tijelom bdije nad ummetom kog je do tada cuvao perom i znanjem.
U pedeset-cetvrtoj godini zivota, oko aksam namaza, u dolini Nila, preselio je ahiretu tvoj saputnik u ovoj prici, imam dunjaluka i imam svog doba, Muhammed bin Idris es-Shafi`, el-Kureshi, rahimehullah...
Historicari istinoljubivi prenose da Egipcani nikada ne prolise toliko suza, koliko su ih prolili za dvojicom ljudi. Prvi bjese Poslanik milosti, s.a.w.s., kog su vjerovali a nijesu ga vidjeli. Drugi bjese imam Safija, koji je sa njima zivio, i kog si ti prijatelju, ovom pricom, poslednjem putu ispratio.


Ostavljam da povjetarac tvoje dove prijatelju, pritvori avlijski kanat price ove...

A ja cu Svevisnjem dovu uputiti , da nas ucini svjesnim da je znanje ono po cemu zivimo, a ne ono sto pamtimo! Smiluj se, Svemilosni, Muhammed bin Idrisu, cija nas je i smrt poucila kako zivjeti!

Ako te je Dunjaluk izgladnio, kabur ce te zasititi




بسم الله الرحمن الرحيم

Kad bih na stijenu kakvu spustio breme tuge koju nosim, smrvio bih je. . Dolazim u iskusenje prijatelju, da te savjetujem da nikada ne sazaljevas vjernika. Sta god da je izgubio, na dobitku je. Sta god da ga muci, zaradjuje lahkocu, sta god da ga boli, zaradjuje vjecnost bez bolova i patnji. Sta god da mu je oteto na Dunjaluku, doci ce mu u vidu poklona na Ahiretu. Svaki dunjalucki uzdah, investicija je u ahiretski osmjeh. Jednostavno, razumijevanjem prolaznosti kupuje vjecnost.

Tugujem za onima sto vjecnost prodaju za dunjaluk. Prekomjerno se hraneci nadom u dug zivot, najvise se plase siromastva. Da siromastvo ne pokvari osjecaj "vjecnosti" koju ce izvjesno, prekinuti samo jedna, sigurna sekunda. Ko je zaboravio da je Dunjaluk prolazan, nikada ga se nije zasitio.

I nije ni potrebno reci vise do onog sto je rekao ibn `Ijad o besmislu ovakve trgovine : " Kada bi se dunjalucar bojao Dzehennema kao sto se boji siromastva, usao bi u Dzennet."

Gospodaru nas, prosvijetli nam vid da Dunjaluk vidimo ocima Ahireta!