A zašto oni ne razmisle o Kur’anu ? Qur'an [4:82]

Allahu moj,noć nije lijepa bez molitve tebi
Nema ljepote u danu,ako se tebi pokorno nije
Bezvrijedan je svijet ovaj,bez sjećanja na tebe
Izgubljen je budući svijet ,bez tvog oprosta***

Danas samo želim da me razumiješ ...

Allah is Always...

                 U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

  

         Svi sto grebemo po Zemljinom hrbatu, trazeci svoju opskrbu, ne radimo uvijek istim alatima. Ni ucinak nam nije isti. I ove date nam oci, nejednako gledaju svijet kojim hodimo. To kazem, jer, hmm, ponovo mi se istinitoscu opetuje stav o jednoj vrsti ljudi.  

Ima dakle ljudi, sto ovako gledaju na svijet:

        Kazu, ko nema moc logike, neka upotrijebi logiku moci. Kakvi su dijalozi sa ljudima ciji je karakter topljen iz ovakve rude?

       Ukratko, sretas ljude kojima je moc jedini jezik koji razumiju, jedina kozmetika kojoj vjeruju, jedini zakon koji ih vodi. Sta je to zanimljivo kod njih, pa ti ih pominjem prijatelju?

            Zanimljivo je kako takav covjek gleda na smrt...

       Cuh jednog kako veli: “Volio bih umrijeti s nogu, u punoj snazi. Za mene je bolesnicka postelja teza od same smrti.”  Ohrabrih njegovu zelju rijecima: “Drvece umire stojeci”.  Poklopilo mu se: "Eh, hocu da umrem kao drvo, s nogu".

Kasnije razmisljam prijatelju: Ljudi hoce da umiru kao drvece, na nogama. Da ih slabost ne obori.

           

         Pomislih: "Boze moj, nije mi bitno kako cu umrijeti tijelom. Ali, neka u casu moje smrti, dusa umre “na nogama”...

Covjek sto je svoj kiraet nastavio na Ahiretu

                       

 

                                             U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

 

 

       Od kako je tisina osusila tvoje stranice prijatelju, prilicno je vakta proteklo. Danas ti donosim pricu o covjeku, koji je preselio sa ovog svijeta uceci Allahove rijeci, i to ucenje nastavio u berzehskom zivotu.

 

 

       Putniku sa dunjaluka cesto gledaju i sude posljednje djelo, upravljajuci se prema rijecima Miljenika srca, s.a.w.s. :

 

     إنما الأعمال بالخواتيم "Djela se vrjednuju prema posljednjim"   

 

 

 

       Covjek o kom ti pripovijedam, bjese poznat po svojoj cestitosti i poboznosti. Rijeka Kur`ana nocima i danima,  tekla je iz njegove kuce. 

 

       Zatekli su ga da uci Kur`an jedne veceri, i posljednje sto je proucio bjese ajet iz sure Jasin:

 

 

إني إذا لفي ضلال مبين

Ja sam tada doista u ocitoj zabludi“ (Jasin, 24)

 

 

 

Smrt mu je dosla cim je izgovorio ove rijeci. Prijatelje rastuzi njegova smrt. Znali su ga po dobru, ali vecina njih veli: „Ovo je znak loseg skoncanja“. 

 

       Nedugo zatim, jedan od prijatelja, usni rahmetliju, i upita ga o njegovu halu. „Rastuzile su nas tvoje posljednje rijeci, i bojali smo se da je tvoj svrsetak los“. Odgovorio mu je: „Kada su dosla dva meleka da me ispituju, prvo sto me pitase bilo je:

 „من ربك” Ko je tvoj gospodar”?

 

 Nastavio sam uciti gdje me je smrt prekinula: إني آمنت بربكم فاسمعون  „  

„ja vjerujem u Gospodara vašeg, čujte mene“. (Jasin, 25)

 

 

 

       Meleki nakon mene izrekose dio sljedeceg ajeta: „قيل ادخل الجنة „ I reći će se: "Uđi u Džennet!“ a ja nastavih i dovrsih ajet: قال يا ليت قومي يعلمون“ a on će reći: "Kamo sreće da narod moj zna“. (Jasin, 26)

 

 

            Nemoj povrsno tumaciti znake tudjeg skoncanja prijatelju. Allah Svevisnji je ovaj san dao, da se ispuni ceznja recena ajetom: „Kamo sreće da narod moj zna“.

 

 

 

 

            Gospodaru nas, Vlasnice najljepsih imena i najpotpunijih svojstava, nek` Ti posljednjim djelom najblizi budemo!

 

 

                                         U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! 



               Kazu, kad smrt progovori, glasovi utihnu... Kad smrt kaze svoje, svako razuman nece imati nista reci.... Smrt je strijela sto ju je Allahov kader odapeo onog momenta kad udahnuh Dunjaluk...Koliko brzo moja strijela putuje...? Koliko je daleko meta moje odapete strijele?

             
              Nocas su mnogi, nesvjesni svoje odapete strijele sklopili oci i docekali "pogodak". Koliko je pogodaka palo nocas? Zamisli...

     
             Dunjaluk je u momentu pogotka toliko sitan, da sav stane pod sklopljene ocne kapke umrlog. Sva sjecanja, zelje, sreca i patnja. I ostane jos zelja za jos jednim danom...Da se bolji bude....
    
            Moji su kapci jos podizeni...Ja nisam on...Moja strijela jos nije stigla. Hvala Svevisnjem...Imam mnogo da popravim....
Mozda i imam jos jedan dan, mozda jos danas necu biti ispracen....

A sjutra...?


           Sjutra cu za tebe prijatelju, ja biti "on"... 

  U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

               

              Pruzam ti ruku iznova, u prijateljski stisak. Rukovanje je pecat nasem prijateljstvu, a prica je knjiga sto nas je sastavila.

              Vjetrovi sto su se davno smirili, puhnuse opet veceras...Govorim ti o vjetrovima sto su davno zatrli tragove hidzre. Te vjetrove je smirilo vrijeme, ali izmoreni koraci prvih pravovjernih ostavili su tragove cijem trajanju ne treba brinuti. Vjetrovi, rekoh.

             Donijeli su mi miris tragova hidzre. Kako mi samo njezno zvuci biti "Sehid ljubavi". Prvi pravovjerni uz voljenog Resula, s.a.v.s., nisu selili radi sebe. Selili su svojoj Ljubavi! Sva njihova zrtva je bila svjedocanstvo Ljubavi, odanosti Svevisnjem!  Zato ih  nazvah "sehidi Ljubavi".

    Sta mi govori miris njihovih tragova, sto ga donijese davno upokojeni pustinjski vjetrovi?

           Upravo ovih dana, u susret datumu hidzre, prvi pravovjerni, r.a., zivjeli su najteza iskusenja. Kufr je prijetio da utrne plam ljubavi prema Stvoritelju. Ostavili su sve, odselili tamo gdje ce njihova ljubav prema Njemu prezivjeti. Dana kao ovih, trpjeli su sve muke, i hidzrom zrtvovali sve sto su imali za jedno - svoj din.

          Sjecajuci se njih, prateci te vremesne tragove u pustinji, dozvah se sebi. Sta ja imam ostaviti, i cemu hidzru uciniti? Srce je sultan mog bica, ono nosi emanet izbora, te se njemu okrenuh...

  Odlucih uciniti hidzru od svog srca, od zla na koje me hoce navesti slabosti njegove. Hidzru cinim od zla srca. Putovat cu, makar koraka ne napravio, ka Ljubavi kojoj krenuse vlasnici tragova, cije su mi mirise donijeli upokojeni vjetrovi sjecanja...

"...a muhadzir je onaj sto napusti ono sto mu Allaha zabranjuje".

       "Gospodaru moj, Tvom rahmetu hidzru cinim, daj mi snage da napustim slabosti srca svog".

"Ono što je od Boga, to slušajte! I Bogu se vraćajte! Kad čujete ono što donosim, poučite se tome! Potom sve na tenane razlučite, pa onda to kao dio cjeline motrite. Najposlije to ponudite onima koji za tim tragaju,i ne ograničujte to! Milost je to koja vas objavljuje;stoga je širite." Uzdam se da će me Bog učiniti jednim od onih koji su po-mognuti i koji pomoć primaju, od onih koji su zaštićeni čistim Zakonom Muhammedovim a.s., koji prihvaća da bude zaštićen njime i koji njime jest zaštićen. Neka nas Bog okupi oko Sebe onako kako nas je učinio da budemo Njegova družina (na Zemlji).

Naslov nedostaje...?




U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Bitke traju, skoncavaju se u krvi ili viorenju zastava, tisini primirja, pa opet buknu... Front borbe sa samim sobom, dug je koliko i saznanje o dobru i zlu.

Tezak je neprijatelj sopstvena dusa. Previse cesto trazi opravdanja da je zlo u nama nepromjenjivo. Koliko joj puta povjerujemo...
Mahane duse se shvate kao nesto sto ne vredi napadati. Nesto neoborivo. Onda vrijedni psiholozi, uzgajatelji najljepsih definicija, vecinu nas ocijene kao trajne invalide, za borbu sa sopstvenim zlom nesposobne! 
Oni ne shvataju da je dusa covjeka bijela, cista poput netaknuta snijega. Dusa je bijela, a sto je bijelo sklono je da se brzo zaprlja. "Doista je dusa sklona zlu" , rijeci su Zulejhe sto ih Kur`an prenese. 
Ako je bijelo platno sklono lakom prljanju, ne znaci da je necisto, vec da cistoti njegovoj treba naglasena paznja. Takva nam je dusa...Allah je stvori, prepusti nama, pouci nas da se lako prlja, lako cisti, obracanjem Njemu.
A tamo, jednom, ispod pjescanih arkada marljiv tragalac neki, skide paucinu sa stihova:
" Zamajah se mahanama srca svoga,
Zaboravih svu dobrotu Vjecitoga " 

Gospodaru moj, milost Tvoja je utociste od kazne Tvoje, podari mi dusi pokornost a razumu svjetlo!

Iz plitkog sna u dubinu smisla

U ime Allaha, Milostvog, Samilosnog!



Iz samog plicaka jutrosnjeg sna, na kopno stvarnosti ispliva jedno razmisljanje. 
Kapi vremena besomucno ispunjaju testiju ovog, dunjaluckog vremena, i kad covjek ne spozna nuznost priznanja Stvoritelja kao jedinog smisla, onda da je testija koliko kapi, a izvora koliko testija, ne bi bilo dovoljno vakta da taj isti covjek okusi ljepotu budjenja iz sna uz rijeci:"Hvala Allahu koji me je ozivio kao muslimana."
Osjecamo u sebi, a u drugima vidimo, da se covjek cesto prisjeca onoga sto ga je ucinilo boljim. Prisjeca se trenutaka koji su mu "promijenili zivot." Cujemo to u mnogim pricama onih koji su na islam presli.
Rijeci jednog nemuslimana, skoro savrseno se uklapaju u koncept "podsjecanja na stvari koje mijenjaju zivot."
Naime, Cehov je rekao:"Nama ljudima, ako zelimo da postanemo bolji, treba pokazivati kakvi smo i sta je to sto nas takvima cini ." 
Muslimanu nije tesko ukazati kakav je. On i sam vidi koliko dobra ima u njemu od kad ga je vjera promijenila. Cesce ga valja podsjecati na ono sto ga je promijenilo. Ovdje lezi smisao "podsjecanja" u vjeri. Podsjecanja vjernika na ono sto vec znaju. "A ti podsjecaj, podsjecanje ce doista vjernicima koristiti."
Koliko smo puta svoji savjetnici? Koliko puta poredimo svoja jutra kada osvanemo kao vjernici, sa jutrima kada nijesmo znali ko nas ozivi iz sna nakon sto je sve sto nas cini covjekom, osim tijela bilo mrtvo?
Vjernikovo jutro je pun osjecaj zivota, jer je ziv islamom. Od te spoznaje, svaka kap vremena je svjedok prolaznosti puta ka vjecnosti. Jos jedan razlog vise da se cesce prisjecamo trenutka koji nam je zivot ucinio boljim. Trenutak sehadeta je najveca blagodat u Kosmosu!

Allahu moj, sacuvaj nas kolebanja, odvrati nas od povratka u ono sto Ti ne volis!

و لباس التقوي ذلك خير




U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

U fitretu se rodis. Grijehe ne poznajes. Izadjes iz baste fiitreta, (vjere prirodne) punoljetstvom. Otvaras vrata odgovornosti, nazires granice dobra i zla. Tad prasina grijeha pocinje padati po dusi ti , koliko juce fitretskoj. Neprijatno postaje, u dusi tijesno bez one cistote. Koza je komotno disala bez prasine grijeha. Onda glas delila sa dzennetskih vrata nauci kako se tewbom prasina grijeha spira.

Ciscenje prija, vraca osjecaj fitretskog. No jos se ne osusis od pranja, a pritisne te razocarenje - prasina grijeha nastavlja padati. I pitas se:"Sta ako..? Sopstveno pitanje prekidas strahom. "Sta ako u zivotu ne imadnem snage cistiti se dovoljno? Hocu li zauvijek izgubiti ukus fitreta"?
Upitas li mudraca reci ce ti da ces cistiji biti ako se od prljavstine zaklonis, nego ako se svakog dana peres. Potrazices zaklon, ogrtac koji od grijeha cuva. I neces daleko tragati ,ako put tvoj bude pravi. U Kur`anskim rijecima naci ces svoj ogrtac:"A odjeca bogobojaznosti je bolja."
Ogrnuvsi dusu bogobojaznoscu, grijesi po njoj nece padati. Ogrtac bogobojaznosti se tka u basti fitreta, gdje ga nose oni sto se stide da Allahu nepokorni budu...

"Allahu moj, nahrani nas halalom koji ce nas vatre sacuvati, napoj nas stidom koji ce nas od harama zastiti, ucini nas dostojnim odjece takvaluka

Vjetar je zanjihao jednu pjesmu u Indiji



U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!


Zalim prijatelju sto svo ovo vrijeme ni slovo ne pade kao svjedok naseg druzenja.


Dok evo noc pocinje da blijedi od straha pred jutrom sto nastupa, misli se njihaju nad stihovima Galiba iz Indije.

Misli mi bas ne bijahu predane, dok je Galib iz Indije u svojoj pjesmi iz 19 stoljeca krotio vjetar. Ali razum je uvijek najvise potrazi predan. Ako zakljucak kojeg ce razum otjelotvoriti nad pjesmom bude ulivao povjerenje i stitio od sumnji, upamticu da procitah vrijednu pjesmu. Pjesmu sto je krotila vjetar, ili to bar pokusala.

Prucem meni dragih poredjenja ispletoh zakljucak nad tvojom pjesmom, Galibe:


Vjetar postoji, no ne vidimo ga. Gledajuci livadu ispred sebe, znacemo da vjetar postoji tek kada zanjise travu. Vjetar dakle, prijatelju moj, postaje vidljiv tek kad zanjise nesto njezno, savitljivo, pokretno, zivo.

Ako je islam vjetar, on postoji, prirodan je, struji nasim dusama. Ali za druge postaje vidljiv tek kada nase duse pokrene. Kada nas zanjise ka cinjenju dobra. Oni sto posmatraju posvjedocice da islam postoji, tek onda kada nas pokrene ka dobru. Ako u nasim dusama bude zivota, savitljivosti, njeznosti, vjetar islama ce nas pokrenuti. Dokazacemo tim pokretom da islam postoji u stvarnosti. Vjetar ce djelovati na zivot, a zivot ce se povinovati vjetru. 

Povjetarac ne njise kamenje. To cini oluja. Ona je razaranje, sila koja goni. Islam nije oluja. On je vjetar istocni...Blag, postoji da pokrene ono sto je zivo. Ako nam duse budu cvrste, teske poput kamena, povjetarac nije kriv. On postoji, ali ne postoji zivot u nama.

Gospodaru nas, ucini nas dovoljno zivima da nas povjetarac tvoje vjere pokrene ka dobru. Neka dobro koje nas pokrene posvjedoci drugima da je vjera tvoja stvarna, da zivot pokrece, ne cupajuci ga iz korijena!

Pogoditi mjesto i vrijeme

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!


Razgovor jedan danas prijatelju, navede me da razmislim koliko i kada se sta moze uciniti.

Nije bitno sta pravimo, koliko je bitno zasto ga pravimo. Kur`an casni kaze za paukovu mrezu:”Doista je najslabija kuca- kuca pauka” Ipak, pauk je svojom najslabijom kucom, Allahovom voljom spasio Muhammeda s.a.w.s. i Ebu Bekra najzescih neprijatelja. Tako predanje govori.

Pauk ce nas nauciti da koliko god malo bilo dobro koje cinimo, ako ga postavimo na pravo mjesto u pravom trenutku moze vrijedjeti puno. I suprotno je istinito-koliko god veliko djelo bilo, ako nije na pravom mjestu u pravom momentu, ne vrijedi nista.


Dok je pauk pleo mrezu na ustima pecine u kojoj su se sklonili Muhammed s.a.w.s. i Ebu Bekr neko je mogao graditi neosvojivu tvdjavu, sa nijetom da zastiti njih dvojicu. Ako je ta tvrdjava postavljena kilometrima daleko, ma koliko sigurna bila, kada nije na pravom mjestu, ne koristi.

Koliko je samo nasih velikih djela postavljeno na pogresno mjesto! Nekada je dovoljno da u pravom momentu kazes jednu recenicu kojom ces pomoci nekom. Ako pravi momenat prodje, ni hiljade recenica ne mogu pomoci.
Gospodaru nas, prosvijetli nam umove da uvijek cinimo onoliko koliko je potrebno, ondje gdje je potrebno!

Gdje ti stanuje dusa?



U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Sejh Ali jednom govorase o dusi. Kako ljudi o njoj razmisljaju, kakva je, od cega sazdana, a najvise gdje u tijelu insanskom obitava.
Nakon toga ga upitasmo:"Kad upitani budemo gdje nam je dusa, sta reci? Da li da kazemo u srcu, razumu, krvotoku,nervima?"

On odgovori:"Najbolje je reci:- moja dusa je izmedju daha koji udahnem i daha koji izdahnem. Odatle ce je melek smrti istrgnuti i Gospodaru odvesti. Mozda ces udahnuti, ali izdahnuti neces. Mozda ces izdahnuti, ali nikad vise udahnuti. Dusa je tu, izmedju ove dvije radnje."
Lijepe li podudarnosti. Dusa je nefs. Dah je nefes. Izmedju dva nefesa zivi tvoj nefs.

I ako znam da razum nije opipljiv, osjetih kako se ove rijeci u njemu urezase:
"بين نفس داخل و نفس خارج " 
" Izmedju daha koji udahnem i daha koji izdahnem "


Neka je Hvala Uzvisenom Tvorcu dahom kojim udahnem i izdahnem !Neka mu je hvala sto dusu osnazi da put dobra umjesto puta zla odabere!

Najvece htjenje tvoje duse


U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

"Pitaju te o dusi..." 
Ono sto je cesto u raspravama:"odakle u dusi osjecaj za vjerom"? Religijski instikt. Proucavajuci historiju religije, mnogi daju sebi za pravo da tvrde kako ovaj instikt nije stvoren u covjeku, vec je rezultat straha. Religije su, kako kazu, nastajale iz straha od prirodnih sila i zelje za vjecnoscu.

Ogroman prostor besmisla lezi u ovom intelektualnom raskoraku. Nauka danas potvrdjuje da svi ljudi dolaze na svijet sa religijskim instiktom. Potrebom da posvjedoce postojanje Boga koji je uzrok svemu. Ipak, negiraju postojanje onoga zbog cega instikt postoji - Njega Uzvisenog. 

Lako se da napraviti paralelan primjer:

Zedan si, u sred pustinje. Stotine kilometara okolo nema ni kapi vode. Sve sto vidis je pijesak. Hoces li reci da je potreba za vodom koju osjecas "slijepo crijevo" u tvom osjetilnom sistemu?

Niko na dunjaluku te,sve i ako si u sred pustinje, ne moze ubijediti da voda ne postoji. Zasto? Osjecas potrebu za njom, i znas da ti jedino ona moze utoliti zedj.
Nama danas priznaju da u svacijoj dusi postoji potreba za priznanjem Allaha Svemoguceg, ali negiraju da on postoji. Hoce li nam odgovoriti zasto onda postoji u nama ono sto nazivaju "religijskim instiktom"?

Nije li zlocin zatvarati pred ljudima vrata spoznaje? Nije li grijeh zednom umjesto vode ponuditi pijesak? 

Tebi Svevisnji hvala, sto u dusama i vjernika i nevjernika stvaras potrebu za vjerovanjem u Tebe, potrebu koja je nepobitan dokaz postojanja Tvog!

Tezina rijeci se ne mjeri njihovom brojnoscu

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!


Rekoh ti jednom prijatelju, da Muhammed s.a.w.s. ne bjese samo covjek. On je bio svjetiljka blistava. Model pokornosti Allahu Uzvisenom. Zasto ovo iznova pominjem?


Razmisljajuci o njemu s.a.w.s. shvatih jos jednu istinu o licnosti njegovoj:

Znamo da mu je Allah dao Kur`an i Mudrost. Mudrost koju ajet pominje, vecina ucenjaka prepoznaje kao njegov sunnet. Slicno svjetlo zraci iz Upute (Kur`ana) kao i iz Mudrosti (Sunneta).

Pouke Kur`ana su neiscrpne. Tako je i sa rijecima Sunneta. Jedan posve obican primjer me naveo da ovo potvrdim.

Poslanik s.a.w.s. je jednog jutra izasao iz kuce ostavivsi zenu da nakon sabah namaza uci tesbih, slavi Allaha. Kada se vratio da bi klanjao duha namaz (nekoliko sati kasnije), zatekao ju je u istom stanju.

Upitao ju je da li je prekidala zikr. Odgovorila je da nije. On joj je rekao da je nekoliko puta rekao rijeci,(zikr) koje su vrijednije od svega sto je ona za to vrijeme rekla.

To sto je rekao, bile su rijeci:
سبحان الله و بحمده عدد خلقه و رضي نفسه و زنة عرشه و مداد كلماته

"Subhanallahi we bi hamdihi `adede halkihi we rida nefsihi we zinete `arshihi we midade kelimatihi" 
" Slavljen neka je Allah, i Njemu neka je hvala brojem stvorenja njegovih,koliko je On zadovoljan, koliko je Arsh Njegov tezak, i koliko mastila rijecima Njegovim treba." 

Ovo je, na prvi pogled samo preporuka za jako vrijedan zikr. Ali pouka koja je od preporuke veca je nacin razmisljanja.

Ovim slucajem, Muhammed s.a.w.s. uci svoj umet principu. Principu da sa malo rijeci kazu puno. Da kada je to potrebno, malim ali vrijednim djelom ustede vrijeme koje ce potrositi korisnije.

Cesto kazem da je kruna praktikovanja Sunneta razmisljati kako je Muhammed s.a.w.s. razmisljao. Shvatiti iz naocigled obicnog primjera njegovu preporuku, da sa malo rijeci trebamo reci puno.

Zamolit cu Allaha Uzvisenog, rijecima koje prvi put cuh od sejha Muhammed Mutewelli esh-Sh`arawija rahimehullah:

Allahu moj, ucini da ono sto si nam darivao- a sto volimo, bude nam pomoc u cinjenju onoga sto Ti volis!"