Negdje u srednjoj Bosni, u poznu jesen ratne devedeset i druge godine, snažni naleti vjetra su povremeno mijenjali izgled nebeskog svoda. Pomijerali su raspršene oblačiće ka gustoj, sivoj masi na sjeveru. Zima je već poslala svoje vijesnike koji su, igrajući vijekovima već uvježbanu igru, postepeno vršili izmjene, kako u okolišu i temperaturi, tako i u samoj ljudskoj psihi. Vojna praksa je pokazala da se i sam način ratovanja mijenjao zavisno od godišnjeg doba, tako da se upravo ovih dana vršilo pregrupisavanje vojnih snaga.
Zbog žestokih dejstava četničkih hordi po položajima koje su držali bosanski vojnici, naša komanda je zatražila od interventnog voda mudžahida da pošalju svoje dobro uvježbane momke kao ispomoć za odbijanje srpskog napada. Na svaki rov u kojem su se nalazila po četiri naša borca dolazio je još po jedan mudžahid.
To su bili mladići koji su ratovali sa ciljem da Allahova riječ bude gornja, a riječ silnika donja i u svojoj borbi nisu poznavali strah i kukavičluk, čvrsto se pridržavajući svih islamskih načela i propisa. Stvarna tajna njihovog uspjeha bio je iman, koji im je srca snažio i njihove noge činio stabilnim u teškim trenucima kada je izlaz bio beznadežan. Tragedija koja je zadesila muslimane u ovim predjelima, drski pokušaj skrnavljenja Allahove vjere i prirodni nagon potlačenog da se pobuni, pospješio je njihovu odluku da se svi snažno prihvate najčvršće moguće veze.
Allahova mudra odluka dovela je sedamnaestogodišnjeg mudžahida Amara u situaciju zbog koje je bio blago zabrinut. Bio je prebačen iz svoje matične jedinice sa čijim se članovima bio gotovo potpuno srodio, tako da su u svom dobro organizovanom timskom radu djelovali kao jedno tijelo, u jednu potpuno drugačije orjentisanu skupinu boraca. Nije bio siguran da će svi njeni pripadnici biti vjernici, a još manje da će se prema njemu korektno ponašati. Bilo mu je jasno da na njega, kao i na njegove istomišljenike, većina neukih gleda sa određenom dozom prezira i predrasude.
Teško su mu padale besplodne rasprave u kojima se on trudio da neukim sugovornicima približi pojam i značenje najbitnijeg stuba na kojem počiva čitavo čovječanstvo, a to su riječi: "La ilahe illellah!" Uprkos njegovoj iskrenoj želji da barem nekom od njih pomogne da progleda onim pravim, od Boga datim, vidom kojim ne gledaju samo naše oči nego i naš razum i srce i duša; njegova besjeda se, veoma često, odbijala od prazna i stisnuta srca, ostajući da visi u zraku. Znajući za svu vrijednost ovakvog čina on nikada niti jednog trenutka nije prestajao da bude marljivi pozivač u Allahovu vjeru.
Tog tmurnog i zamagljenog jutra, među visokim kamionetima u vrtlogu užurbanih tijela, mogao se vidjeti i Amar kako sa velikom spretnošću vrši svoje posljednje pripreme. Odlazi. Blaga zebnja koju je dan prije osjećao kao da je iščezla, potisnuta činjenicom koja ga je podsjetila da on svoj nijjet zbog kojeg se odazvao pozivu na svetu borbu, svoju vjeru i ubjeđenje nosi sa sobom u svome srcu. To su osjećaji koji prožimaju cijelo njegovo biće i koje ne smije da poljulja okolina koja ga okružuje, društvo u kojem se nalazi, niti prilike koje ga zadese. Istina, bilo bi mu mnogo lakše i duši ugodnije, među braćom po vjeri, njegovim provjerenim ratnim drugovima, ali Onaj, zbog kojeg sve ovo i radi i koji je Svojim znanjem obuhvatio sve, Svojom mudrošću je odredio ono što će nam se desiti i još davno prije zapisao u "Levhi-mahfuzu", ploči pomno čuvanoj.
Tako smiren i odlučan uskočio je u "tojotin" kamionet prepuštajući se odredbi Silnoga, ne sluteći da se upravo u ovoj njegovoj odluci krije veliko dobro. U danu koji skriven leži pred njim, uspjet će da posadi sjeme ispravnog ubjeđenja, čije će plodove, ako Bog da, ugledati dva puta. Na dunjaluku i ahiretu. A kako i neće kada se stradanje najupečatljivije oslikava na prvim borbenim linijama, gdje smrt neprestano vrijeba, podsjećajući nas svojim ledenim dahom na sablast svoga prisustva. I upravo u takvim trenucima jasno se osjeti razlika i povlači crta između onih smirenih, kojima vjera dolazi iz srca, i onih koji znaju samo za spoljašnu stranu života.
Terenska vozila koja su mudžahide na svojim otvorenim galerijama nosila nepoznatim i skoro neprohodnim putevima imala su pogon na sve četiri točka i nisu poznavala prepreke. Dok se Amar lijevom rukom pridržavao za obruč kamioneta, koji se uspinjao uz vrleti i kozije staze, bio je zadivljen snagom tog jakog i poslušnog vozila ispod čijih je guma frcalo kamenje. Kao kakav bljesak prošlosti, pred oči mu iskrsnu slika naših časnih predhodnika koji su ljevicama pritezali uzde svojim plemenitim, pomamnim konjima ispod čijih se kopita iskrilo zbog siline njihovog galopiranja, a desnice im pridržavale britke sablje okupane suncem, ponosne zbog Onoga u čije ime su dignute. I gotovo instiktivno, zbog sličnosti svoje vizije sa ovim trenutkom, on stisnu "kalašnjikov" koji mu se nalazio u desnoj ruci i tiho prozbori: "Gospodaru moj, nikad se kao sada ne osjetih bliže onima koji su bili zadovoljni sa Tobom, a i Ti sa njima, pa Te molim da moje srce učvrstiš u vjerovanju kako bih, zaista, uživao njihovo društvo u ljepotama edenskih perivoja. Amin!"
II
Na liniji je vrijeme brzo prolazilo. Svi su bili zauzeti odbijanjem srpskog napada koji je, ako izuzmemo kratke prekide, trajao dva dana. Hrabrost i spremnost naših boraca nije dovedena u pitanje, jer osim što su uspjeli sačuvati ovo strateški važno mjesto, to su učinili i sa minimalnim brojem žrtava. Amar je tek sada, nakon uspješno odbijenog napada, uspio da prodiše punim plućima bez bojazni za stanovnike obližnjeg, neevakuisanog, muslimanskog sela. U toku dvodnevnog srpskog nadiranja njemu je pred očima titrala slika onoga što bi se moglo dogoditi nezaštićnim seljanima, ako bi ova linija došla u ruke srpskih zločinaca. Sada je ta opasnost prošla i on se povuče od ostalih kako bi na miru klanjao dva rekata, zahvaljujući Allahu na pruženoj pomoći.
Jedan od vojnika ga je iznenađeno posmatrao, vodeći u sebi monolog: "Sam je. Izdvojen od ostalih. Tihim glasom recitira za mene nerazumljive stihove privlačne melodije. Pregiba se i čini druge pokrete koji označavaju onu krajnju poniznost ljudsku spram vladara i kraljeva. Ili ne. Ovo izgleda mnogo skrušenije i iskrenije."
– Pogledaj ga, Ervine. Ne čini li ti se kao da je sa drugog svijeta? – reče Alen i povuče za rukav svoga prijatelja dok su zajedno sjedili sa društvom, veselili se i pušili cigarete.
– Ma nije, bolan, to on samo klanja – odvrati Ervin – nemoj reći da nikada nisi vidio čovjeka na namazu?
– Hmm... Možda nekoliko puta svoju nenu, no to je bilo tako davno da mi je ta slika skroz mutna.
– O kome vi to pričate – ubaci se u njihov razgovor i Ibro – je l' o onom novom našem jaranu sa bradicom, što su ga poslali u ispomoć?
– Ma nije to, vala, ni tvoj ni moj jaran. Dvije riječi ne znam da je prozborio – prokomentarisa Alen.
– Kako će i pričati kada nije imao vremena? Nije on kao ti, "junak na jeziku". Zar ga nisi vidio? Kud god se okrenem, a ono on. K'o da ga taj njegov Allah pošalje na pravo mjesto u pravom trenutku. Pravi momak nema šta – reče Ibro.
– Ibro, ignorisat ću tvoje podrugivanje, jer znam da smo po tom pitanju isti. Nego, reci ti meni nešto o Allahu. Od kako sam se vratio u Bosnu često čujem tu riječ. Razumio sam da je to Bog, ali nisam koji je od trojice. Otac, sin ili duh? – zapita Alen.
– Ama, kakav te duh spopade, crni Alene – poče Ibro da se trese od smijeha – da je to rekao Dino, koji samo nekakve duhove viđa, ne bi mi bilo čudno, ali ti...?
– Ne zamjeri mu, Ibro. Mati mu je Slovenka pa je čitavo djetinjsvo proveo "vani" – pokuša Ervin da opravda svog druga Alena – zar ti nena nije pričala o tome? – obrati se ovaj put njemu.
– Nije – kratko će Alen i usljed nelagode koja ga obuze, ustade i napusti društvo.
To su bila četvorica "cimera" u zemunici koji su bili raspoređeni zajedno na smijeni do dolaska Amara. On im se odmah nekako dopao, ali se nisu mogli pobliže upoznati zbog žestokih srpskih napada i bijesnih detonacija stotina granata, koje su ih zasipale svojim gelerima i njihove zauzetosti sa odbranom kote, dok su im noći bile ispunjene muklim stažarenjem i strahom od podvlačenja neprijatelja pod njihove rovove.
Alen je odavao čvrstog momaka, zanesenog svojom snagom i izgledom. Jedino mu bilo stalo da se o njegovim ratnim podvizima pročuje u ženskom društvu, tako da je često puta i izmišljao priče o svom junaštvu. Neobičan akcenat što mu usadi majka Slovenka samo je doprinosio njegovoj ulozi "lovca na ženska srca". Nije ih štedio, niti poštovao, jer su željele samo njegov novac. Za njega je žena bila predmet za razonodu. U ratnom vrtlogu se našao slučajno, došao u posjetu rodbini pa je "zaglavio".
Ervin je porodičan čovjek i otac dvoje djece. On je za svakoga imao lijepu riječ jer mu se srce omekšalo zbog očinstva koje je iziskivalo mnogo strpljenja i razumjevanja. Njemu je porodica značila sve, centar svemira oko kojeg se sve vrtilo. Sva sreća, pa je imao finu, povučenu ženu iz dobre porodice, koja se posvetila njemu i odgoju svoje djece. U suprotnom, on bi zbog svoje blage naravi postao rob supruginim prohtjevima, što bi ga polahko ali sigurno uništavalo i pržilo njegov muški ponos.
Ibro, švercer i škrtac u isto vrijeme. Dvije osobine u katastrofalnom spoju. Njgov materijalni progres je za njega bio način da dođe do svih ugodnosti ovog života. Novac je bio njegovo božanstvo. Imao je užasno proračunatu ličnost koju je umnogome ublažavao njegov smisao za humor. Bio je vedar čovjek koji je razmetljivo dijelio svoj osmijeh što se ne bi moglo reći i za njegov imetak. No, kao opravdanje su mu nalazili to što je poticao iz jako siromašne porodice u kojoj je bio drugo od sedmero djece. Upamtio je vrijeme nestašice kada nisu imali ni dovoljno hljeba za obrok, tako da su se stariji odricali svoga dijela u korist mlađih. Često je i on bivao od tog starijeg dijela porodice.
Tu je bio još i Dino. Mladić iz aristokratske porodice. Umišljen i razmažen. Njegovi roditelji su bili intelektualci i život su mu uništili ugađajući mu u svim njegovim prohtjevima. Bili su zauzeti svojim karijerama pa su mu, kako im ne bi zanovijetao sa svojim potrebama, ostavljali otvoren račun. Bio je jedinac te se zbog toga još više osjećao usamljen i odbačen. Utjehu je potražio u drogi. Vremenom je postao pravi ovisnik, i od onog njegovanog, bogataškog djeteta nije ostalo ništa. Bio je prljav, neuljudan i rastrešen. Pod uticajem tih opojnih sredstava stalno je pričao nepovezano. U vojsci se našao u inat roditeljima, koji su bili u stanju da ga izvuku. Odbio je njihova nastojanja i sada je bio tu tražeći smrt kako bi im se osvetio, ali kako bi i našao malo mira svojoj napaćenoj duši.
Sve u svemu, ovo su bile četiri jako različite osobe koje su izgubile bitnu kariku svoga života i tako krenule pogrešnim putem ubjeđeni da idu ka svojoj sreći. Nedostajao im je islam u njihovom životu, koji bi jedini bio u stanju da im iznađe rješenja za sve njihove probleme te da ih povede ka istinskom uspjehu i zadovoljstvu. No, oni su bili gluhi na glasove svojih duša koje su vapile za kapljicom imana, kao što usahla biljka proteže svoje korijenje ka dubini zemlje uporna u svojoj težnji ma koliko beznadežan bio njen pokušaj.
Zajednička stvar ove četvorice je bila ta da su svi, makar jedno izvjesno vrijeme, bili u bliskom dodiru sa islamom, ali da ih je šejtanovo lukavstvo brzo odvojilo od tog izvora svjetlosti, kako ne bi ostavilo neke veće tragove na njihovim srcima. Pa tako je Alen prije svoga odlaska u Sloveniju bio uljuljkivan u krilu svoje nene, stare bosanske muslimanke. Ervin je upoznao islam preko porodice svoje žene ali tome nije pridavao veliki značaj. Ibro je o islamu slušao od svoga oca, koji je uprkos svoj svojoj neimaštini bivao čvrst i pošten, nikada ne podležući iskušenju da haramom hrani svoju mnogobrojnu čeljad. Dino je u dodir sa islamom došao u ranoj mladosti preko svoga prijatelja, sina tadašnjeg imama mesdžida koji se nalazio u blizini njihove kuće. To se prijateljstvo naglo prekinulo usljed selidbe imamove porodice.
No, sve to je bilo već daleko iza njih tako da im je Amar došao kao neki stari lik iz prošlosti, da ih podsjeti i "uznemiri" u njima zapostavljenu potrebu duše ka prirodnoj vjeri u kojoj su rođeni. Prezali su od uticaja koji je on ostavljao na njih, ali su nekako u isto vrijeme osjećali iskreno ushićenje gledajući u Amara, čovjeka koji je u svome biću objedinio sve što islam nalaže, postajući tako primjerom kojem su težili svi bez razlike, vjerni i nevjerni. Ibro, Ervin, Alen i Dino, svaki na svoj način.
Nema komentara:
Objavi komentar