DOSTA MI JE ALLAH MOJ...
JER SVE ŠTO SE ZBIVA BIVA NJEGOVOM VOLJOM I NJEGOVIM ODREĐENJEM U ČASU SUĐENOM I DRUGAČIJE NE MOŽE BITI...Allahu dz.š. je lahko za nesto reci : „Budi!“ i ono bude. Moramo biti svjesni da je jedan od uslova da nam dove budu primljene, da mi ne odredjujemo kada će se ona ispuniti. U svakom stanju moramo biti zadovoljni sa Allahovom dž.š. odredbom jer je ona 100 % najbolja za nas i samo iz nje možemo izvući največu poruku i korist za budučnost..Bilo da je to stanje loše ili dobro, ono je za nas dobro i korisno onoliko koliko Allah odredi, a Allah je Milostivi i želi Svojim robovima samo najbolje. Možda će neko reći, „lahko je tebi govoriti jer se ne nalaziš u stanju u kojem sam ja trenutno...“ Bez obzira na težinu stanja, uzrok tog stanja...lijek je isti, sabur i namaz.“ Ko se opskrbi saburom i namazom, opskrbio se najboljom opskrbom, poručuje nam naš najbolji doktor do Sudnjeg dana, Poslanik Muhammed s.a.v.s. Za namaz Poslanik s.a.v.s. kaže: „Namaz je radost mog oka!“. Uz malo truda i prisutnosti i mi to isto možemo postići. U namazu možemo postići mnogo više nego što će neki postići meditacijom. On otkljanja bolove bilo koje prirode, i iz njega izlazimo osvježeni i spremni ne samo da se nosimo sa stanjem koje je bilo prije njega, nego da uvijek idemo korak naprijed...i gledamo sa optimizmom na svoju budučnost. Namaz je najbolji lijek i prilika da uputimo Allahu dž.š. dovu...Zamislimo samo koliko puta proučimo Fatihu i salavate u toku dana...A Poslanik sa.v.s. kaže da je Fatiha lijek za sve a salavati se kod Allaha dž.š. uvijek primaju. Svaki dan namaz kao lijek možemo primjenjivati koliko puta želimo...kad god imamo potrebu. Dobro je jedan naš hafiz rekao: „Kad god ti je teško, ti ustani i klanjaj!“ Ne trebamo se ustručavati priznati da smo često u takvom stanju, jer čovjek je slabo biće na koje svakodnevno navaljuju razne tegobe. Koliko god bio stepen našeg imana niko nije imun na šejtana i njegovo djelovanje. Ne smijemo dozvoliti da budemo u takvom stanju, jer uputa i lijek je tu, do nas je hočemo li ga primijeniti.
O kakvim stanjima govorim. Najviše mogu govoriti o stanjima generacije kojoj pripadam. To me i natjeralo da pišem tekst. Veliki broj nas pa i ja sam upadamo u razne krize iz kojih se vračamo na ovaj ili onaj način prije ili kasnije...al priznačemo, jedino uz pomoč vjere i nikako drugačije. Lijek koji nam jača iman uvijek tražimo, svjesno ili slučajno. Postoje mnogi načini da se iz krize vratimo...Često prisustvujemo predavanjima i poslije se osječamo jači i spremniji. Često smo u društvu prijatelja, vjernika koji nas pomažu svojim prisustvom...Nekada smo u prilici da odemo u prirodu, diveći se Allahovom stvaranju i ljepoti prirode bar na trenutak se udaljimo od problema ili stanja koje nam je svakodnevnica.
Al nekada nismo u stanju da to sve sebi priuštimo...šta nam preostaje u nočnim satima kada nas nešto mući. Ostaje nam najbolji lijek, koji zamjenjuje sve pobrojane i druge a to je namaz. Prvo redovni farz, sunnet a onda nafila. A nafilom se dodatno približavamo Allahu i sami osjetimo njegovu blizinu.
A prije svega sabur. Jer da bi i namaz obavili potreban nam je sabur. Kakva korist od namaza ako uz pomoč sabura ne osjetimo prisustvo u namazu i slast i olakšanje nakon obavljenog namaza. Ako ne osjetimo slast poslije namaza, pitanje je da li možemo očekivati da su nam dove, i sam namaz primljeni kod Allaha. Često namaz bude zagovarač protiv klanjača.
Sabur nam je potreban kao štit protiv problema koji je trenutno uz nas ili nekog novog, bio on veliki ili mali a koji će se pojaviti kada Allah dž.š. to odredi, a On iskušenjima testira one koji su u okrilju Njegove milosti, a kažnjava one koji su prekoračili Njegove zabrane. Molim Allaha dž.š. da budemo u ovoj prvoj skupini.
Sabur nas ući da razvijamo svijest, da sve što se zbiva biva Allahovom voljom i Njegovim određenjem. To je jedan od uslova da budemo muslimani. Pa kako onda možemo da padamo u očaj i gubimo nadu u Allahovu milost. To ne smijemo dozvoliti bez obzira na težinu problema.
Svaki problem je manji što je jača naša svijest da ga prevaziđemo i krenemo dalje...
Allah će ispuniti svoje određenje, milom ili silom, sjedili mi skrštenih ruku ili se aktivirali i poduzimali korake da problem riješimo. Jer za sve loše čovjek je sam sebi kriv a sve dobro od Allaha je.
A za loše postupanje prema sebi čovjek će biti pitan. A loše postupanje je kada čovjek sjedi sam sa sobom, i ne ustaje da traga za selametom izvan svijeta svoga problema.
Allahovi znakovi i milost su svuda oko nas, često na korak od nas samih, nekad u čemu se najmanje nadamo. Samo je potrebna odluka da „okrenemo list“, iskažemo da smo hrabre, ozbiljne i osobe odgovorne prema sebi. A samopouzdanje će samo doći.
Nekada je problem jer nemamo preventive. A dobro nam Milostivi i Njegov Poslanik s.a.v.s. poručuju da sebe ne opterečujemo onoliko koliko nečemo moći podnijeti. I pored toga zalazimo tamo gdje će nam biti teško, odakle ćemo se teško izvaditi, gdje će naša svijest o Gospodaru slabiti..
A sami problemi su dunjalučke prirode. Dobro je dok je tako, dok nas Allah dž.š. ne iskušava u vjeri. Sve ostalo se lahko rješava. Svakodnevno susrečem braču i sestre koji su izgubili orjentaciju zbog problema koji ih tišti, ne znaju kako dalje. Susrečem ih u svojoj blizini ali i na internetu. A govorimo o ljudima koji klanjaju i pridržavaju se Islama. Zbog svih njih bitno je da markiramo najčešče probleme:
Problem je: gubitak identiteta i sumnja u svoju iskrenost
Susrećem mnogo ljudi koji nisu sigurni da li su dobre osobe. Sumnjaju da su oni uzrok problema drugim ljudima. I pored toga ne preispituju svoje postupke. Takvi često nemaju pred sobom jasan cilj i put ka ličnosti kakvom žele biti. Često nemaju uzora niti šta poduzimaju da stanje svoje svijesti promijene. Nemaju pred sobom zabrane koje ne smiju prekoračiti. Kod ovakvih osoba često je problem društvo koje im daje pogrešne savjete i vrši negativan uticaj. Ovakve osobe prvo moraju duboko da se preispitaju, podvuku crtu i krenu dalje. A dalje bi bilo: što više ućiti o svojoj vjeri, poboljšavati svoj ahlak, jačati iman, tražiti halala i popravljati odnos prema drugim osobama. Uz sabur i ispravno obavljen namaz, insaAllah!
Problem je: zaljubljenost u neku osobu – „sretna“ ili „nesretna“
Ljubav sve pokreće. Ali ako je loše usmjerena, vodiće nas u problem. Neko od nas kaže da je „sretno zaljubljen“. A nikada se ne zapita, kolika ta ljubav smije biti, koliko srce smijemo otvarati? Koliko će trajati? Postoji li opasnost da se prerano završi, a mi ostanemo sami i naša ljubav pređe u „nesretnu zaljubljenost“. Konačno, smije li musliman ili muslimanka takvo stanje sebi dozvoliti? A to svi zovemo „slijepa zaljubljenost“. Da li smo time možda prema nekome nepravedni, da li je neko ljubomoran na način na koji smo se posvetili voljenoj osobi?! Ljubomorni su Allah dž.š. i Poslanik s.a.v.s. Zar nam to nije dovoljno!
A imperativ naše vjere je da nam Gospodar i Muhammed s.a.v.s. budu draži od nas samih!!!
A ne tamo neki Edin, Tarik, Faruk ili Medina, koliko god ta imena bila lijepa, možda ih se za godinu dana nečemo ni sječati. A kod Allaha je svaki trenutak, i posvečenost u njemu i Njemu bitan...A kamo li mjesec ili dva, koje ako smo neozbiljni možemo uzalud potrošiti uz osobu koja nam osječanja neče uzvratiti. Posvečujemo se nekoj osobi, to nazivamo „šerijatskom vezom“ a šerijat naređuje nešto drugo. Zabranjuje nam osamljivanje sa osobom koja nam nije mahrem i preporučuje nam da obaramo svoj pogled. A od njega sve polazi. Preporučuje nam naša vjera da se upoznamo s osobom s kojom imamo nijet stupiti u brak, posebno je to potrebno u današnje vrijeme, kad se susreću osobe iz različitih tradicija, odgoja...vremenu kad štošta utiće na oblikovanje ličnosti. Upoznajmo jedni druge, koliko je potrebno, zahtijevajte iskrenost, i što brži odgovor na pitanje: „Da li ti mene vidiš kao budučeg muža ili ženu?“ Otvorenost mora biti prisutna. Ako svađe budu tako česte, treba znati da takve osobe po svojim stavovima i ponašanju nemaju zajedničku budučnost u braku. Samo uz maksimalnu otvorenost i iskrenost za kratko vrijeme će se vidjeti kako stvari stoje i neče doći do „zavlačenja“ s bilo čije strane. A preventiva je najbolji lijek: ne sastajati se previše. Znati reći stop, ako osjetiš i najmanji znak nezainteresovanosti. A to uraditi što prije. Osobe se mogu upoznati za kratko vrijeme, sve preko toga je „davanje lažne nade“, „zavlačenje“ i bezpotrebni gubitak vremena. Sve preko toga, jednu osobu ostavlja nesretnu, i dovodi u stanje koje nije zavidno i iz kojeg se ta osoba mora „vaditi“. A ako se već nađe u takvom stanju prvi lijek je: sabur i namaz, od toga svaki hajr polazi!
Problem je: teško stanje pojedinca zbog stanja zajednice
Na početku da kažem da su prethodni i ovaj problem često zajedno prisutni, ali da rješavanje ovog prije rješava prethodni nego obratno. Mnogo je nas samih, studenata, omladine općenito, koja provodi dane u dokolici, za sebe veže svaki dan jedan problem više. Kada ga pitaš: šta ima, šta se radi? Najčešći odgovori su: „Nema ništa, bezze, dosadno mi, ubijam dosadu i sl.“ A govorimo o ljudima koji se deklarišu kao muslimani...Moje pitanje je, da li musliman to smije sebi dozvoliti? Svako nek sebe preispita i da odgovor. A stanje će nam biti onakvo kakve su nam navike, čime se bavimo u slobodno vrijeme, i čemu smo posvečeni. Problem je što nismo ničemu posvečeni. I spremni smo da krivimo sve za stanje u kome se nalazimo i kao pojedinci i kao zajednica. A Allah dž.š. u Kur`anu kaže: „ Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on ne izmijeni svoj odnos prema Allahu.“
Spremni smo da danonočno sjedimo i ništa ne radimo, žalimo se na svoje stanje i očekujemo od Allaha pomoč. Svi se slažemo da je stanje teško...Ali svaki popravak mora da krene od pojedinca i ne može drugačije. Svi veliki sistemi, države a posebno nekada davno Islamska država bili su zasnovani na doprinosu zdravih pojedinaca sa velikim efektom na zajednicu. A Allah dž.š. spušta beriket i svoju milost na one koji se trude. Zašto bi mi Bošnjaci bili izuzetak. Teško je i početi iz ničega. Ali uz sabur i namaz obavljen na vrijeme, kao znak naše aktivnosti i posvečenosti, s tim možemo početi. Počnimo onda od toga da ispunjavamo svoje obaveze koje smo dobili: studiranje, pomaganje roditeljima, savjetovanje sa prijateljima, upučivanje svakog u našoj blizini, izrada blogera što da ne, pomaganje komšijama, osnivanje udruženja za pomoč siromašnim, čuvanje okoline, i dr. Zar to nije dovoljno. Kad bi samo ovo ispoštovali i primijenili stanje bi bilo bolje.
Sat vremena rada u korist Islama i zajednice bolje je od ibadeta koji nema efekta ako nismo aktivni. A za vrijeme i kako smo ga proveli Allah dž.š. nam obečava da čemo biti pitani.
Nastaviće se...insaAllah!
Nema komentara:
Objavi komentar